Ovo je definitivno postala zemlja straha. Trebamo li se bojati svakoga i svega ostaje osnovno pitanje? Prijatelji mi kažu da sam našao pogrešno vrijeme da se uopšte pitam! Kažu da je ova nova 2010. upravo godina straha.

Taj nam strah polako ali sigurno pod kožu uvlače i mediji koji stalno projiciraju samo jedno a to jedno se zove kriza. Osim informacija o krizi i kriznoj politici bombardiraju nas i sve jačom i bržom muzikom. Od ove muzike i političkih govora sam želio pobjeći, no više mi se ni ne bježi. Kažu da se čak na meni ni ne primijeti sekiracija. Postao sam ravnodušan jer sve lakše podnosim loše vijesti. Primijetio sam da nam se također sistemski podvaljuju i muzičke emisije u kojim ne manjka loših kompozitora i takmičara. U ozbiljnim govornim emisijama gostuju pjevači i njihovi projekti. Jedina je iznimka dnevnik.

Dok slušam izgubljene i informacijama preplavljene spikere, ne bojim se krize, niti novog rata kao ni ofanzive, ono čega se zaista bojim jeste retorika. Kada se zasitim i te huškačke priče upotrijebim daljinski upravljač i prebacim sebe i svijet na National Geographic gdje zadovoljno trčkaraju mladi tigrovi a najbolju ribu hvataju mrki medvjedi.

U ovom mom svijetu riba je odavno pokupljena, na pazar je otišao i kavijar, jer sve što radimo obavljamo trenutno i za svoju stražnjicu. Mnogi mogu samo Bogu zahvaliti za svoju trenutnost, za igru u kojoj prate tuđe korake a novac stavljaju za pas. Onda se zapitam šta mi zaista loše može napraviti 2010 ?

Ako smo preživjeli rat preživjet ćemo i ovo. Važno je da nas nije srah. Mediji su malene bombe koje nas upućuju na stalne napade na naš živčani sistem. Više neću gledati ni one medvjede niti tigrove, pokušat ću uživati u tišini.

I dok mi predsjednici i lideri poručuju da se „jebem“ zajedno sa komadom zemlje na kojem sam rođen je ću ipak živjeti, jer samo život donosi prava rješenja. Odlučio sam da proživim kako mogu i koliko mogu. Režije i ostale račune ću plaćati po istom principu „koliko mogu“,  i neće me biti briga da li je poskupio ili pojeftini hljeb jer ja svakako kupujem četiri kifle.

Kažu da hrabrima na kraju pomogne i sam Bog, a kukavice će živjeti težak život. Uvlakači poltroni i kukavice nose sa sobom uvijek i dozu straha, kojeg će očito još i teže savladati u 2010. godini. Uvijek sam slušao i analizirao starije koji vele da može biti i gore i teže. Pitam se šta može biti gore od početka 2010?

Na pamet mi padaju strašne stvari, ostati bez nafake i to one životne, razboljeti se ili ostati bez posla i prijatelja? Šta god da se ne daj Bože desi sa ove strašne liste svi ostali problemi otpadaju. To shvatim u momentima prolaska kroz bolnički krug i znam da imam problem ali problem zdravog insana.

Znam da su ti i takvi problemi teški ali na svu sreću ipak rješivi.  Znam također da je za vrijeme rata bilo mnogo teže mojim prijateljima i rođacima razasutim po bijelom svijetu nego li meni u opkoljenom i ratnom Sarajevu. Ja sam bio unutar pa sam lako naučio variti problem.

Počinjem i da izbjegavam i ne promatram druge ljude koji žive tik pored mene. Oni su situirani policajci, poštari, poreznici, vlastodršci koji običnoj raji ulijevaju samo strah u kosti.

Kad malo bolje sagledam, živim ugodnije od njih.